Zašto F&B proizvođači često ne znaju stvarni trošak svog proizvoda

U proizvodnim društvima iz Food & Beverage sektora trošak proizvoda predstavlja jednu od ključnih informacija za upravljanje poslovanjem. Na njemu se temelji određivanje prodajnih cijena, analiza profitabilnosti proizvoda i proizvodnih linija, kao i donošenje odluka o investicijama, racionalizaciji ili promjenama asortimana. Unatoč toj važnosti, iskustvo iz revizija financijskih izvještaja pokazuje da značajan broj F&B proizvođača nema potpunu i pouzdanu sliku stvarnog troška svojih proizvoda.

Na razini financijskih izvještaja često se stječe dojam da je sustav pravilno postavljen. Troškovi sirovina i izravnog rada uredno su evidentirani, zalihe su iskazane, a bruto marže djeluju prihvatljivo. Međutim, detaljnijim uvidom u strukturu troškova nerijetko se utvrdi da u trošak proizvoda nisu uključeni svi troškovi koji su prema računovodstvenim standardima sastavni dio njegove vrijednosti. Upravo u toj razlici između formalno prikazanog troška i njegove stvarne ekonomske strukture nastaje problem.

Što računovodstveni standardi smatraju troškom proizvoda?

Računovodstveni okvir u tom području jasno je definiran. MRS 2 – Zalihe, kao i HSFI 10 – Zalihe, propisuju da se zalihe mjere po nižoj vrijednosti između troška i neto utržive vrijednosti. Trošak zaliha, prema standardima, obuhvaća trošak nabave, trošak konverzije te druge troškove nastale kako bi se zalihe dovele na njihovu sadašnju lokaciju i u sadašnje stanje. Za proizvodna društva ključan je upravo pojam troška konverzije.

Uloga troškova konverzije u F&B industriji

Troškovi konverzije uključuju izravne troškove povezane s jedinicama proizvodnje, poput izravnog rada, ali i sustavno raspoređene fiksne i varijabilne opće troškove proizvodnje. U F&B industriji ti opći troškovi proizvodnje tipično obuhvaćaju troškove energije, amortizaciju proizvodne opreme, održavanje i servisiranje proizvodnih linija, troškove kontrole kvalitete, kao i troškove unutarnje logistike i rukovanja materijalom unutar proizvodnog pogona. Standardi pritom zahtijevaju da se fiksni opći troškovi proizvodnje raspoređuju na temelju normalnog kapaciteta proizvodnje, dok se varijabilni opći troškovi proizvodnje raspoređuju na temelju stvarnog obujma proizvodnje.

Gdje u praksi nastaje problem?

U praksi se, međutim, često susreće pristup prema kojem se znatan dio općih troškova proizvodnje evidentira kao rashod razdoblja, bez jasne i dosljedne raspodjele na proizvode ili proizvodne linije. Takav pristup može biti administrativno jednostavniji, ali ima značajne posljedice na informativnu vrijednost podataka o trošku proizvoda. Proizvodi s najvećim obujmom proizvodnje u pravilu najviše koriste proizvodne kapacitete i generiraju najveći dio općih troškova proizvodnje, no istovremeno se često prikazuju kao najprofitabilniji jer ti troškovi nisu u cijelosti uključeni u njihov trošak.

Iz revizorske perspektive, stvarna slika profitabilnosti često postaje vidljiva tek nakon detaljnije analize strukture troškova i primjene realističnije raspodjele općih troškova proizvodnje. U takvim situacijama nerijetko se pokaže da pojedini proizvodi, koji se smatraju nositeljima volumena i prihoda, ne ostvaruju ciljane marže kada se u obzir uzme puni trošak konverzije. Istodobno, proizvodi manjeg obujma proizvodnje mogu se pokazati stabilnijima i ekonomski opravdanijima nego što se prethodno pretpostavljalo. Takvi nalazi često imaju veći značaj za upravljanje poslovanjem nego za samo financijsko izvještavanje.

Financijsko izvještavanje nije isto što i upravljanje poslovanjem

Važno je naglasiti da u većini slučajeva nije riječ o formalnoj neusklađenosti financijskih izvještaja s MRS-om 2 ili HSFI-jem 10. Financijski izvještaji mogu biti sastavljeni u skladu sa zahtjevima standarda, ali to ne znači nužno da pružaju upravi sve informacije potrebne za donošenje kvalitetnih poslovnih odluka. Računovodstveni standardi prvenstveno su usmjereni na osiguravanje pouzdanosti i usporedivosti financijskih izvještaja, dok su potrebe upravljanja često znatno šire.

U praksi se upravo na toj točki često pojavljuju nesporazumi. Podaci pripremljeni za potrebe financijskog izvještavanja nerijetko se koriste i kao primarni izvor informacija za upravljanje poslovanjem, iako su ciljevi ta dva sustava različiti. Financijsko izvještavanje ima svrhu istinitog i fer prikaza financijskog položaja i uspješnosti društva u skladu s primjenjivim računovodstvenim okvirom, dok upravljačko izvještavanje mora omogućiti razumijevanje ekonomske stvarnosti poslovanja na razini proizvoda, linija, kupaca ili tržišta.

Zašto je potrebno odvojiti financijsko i upravljačko izvještavanje

Zbog toga je u proizvodnim društvima, osobito u F&B industriji, važno svjesno i sustavno razdvojiti ta dva pogleda. Financijsko izvještavanje treba ostati u okviru zahtjeva MRS-a 2 i HSFI-ja 10, uz dosljednu primjenu pravila o utvrđivanju troška zaliha i raspodjeli općih troškova proizvodnje. Istodobno, upravljačko izvještavanje treba biti postavljeno tako da pruža detaljniju i ponekad drugačiju analitičku sliku troškova i marži.

Koje troškove uključiti u analizu profitabilnosti proizvoda?

U praksi to znači da se za potrebe upravljačkog izvještavanja ponekad u analizu profitabilnosti uključuju i određeni troškovi koji prema MRS-u 2 i HSFI-ju 10 nisu dio troška zaliha. To mogu biti, primjerice, troškovi nastali nakon točke u kojoj su se zalihe dovele na njihovu sadašnju lokaciju i u sadašnje stanje, kao što su pojedini troškovi distribucije, logistike ili komercijalnih aktivnosti povezanih s određenim proizvodima. Također, u analizi profitabilnosti proizvoda uprava često razmatra i druge troškove koji se prema računovodstvenim standardima ne uključuju u trošak proizvoda, ali su relevantni za razumijevanje stvarne ekonomske uspješnosti pojedinog artikla ili linije proizvoda.

Takav pristup ne znači odstupanje od računovodstvenih standarda u financijskim izvještajima, nego predstavlja dopunu kroz upravljačko izvještavanje koje je usmjereno na donošenje odluka. Upravo jasno razdvajanje ta dva pogleda omogućuje da financijski izvještaji ostanu u potpunosti usklađeni s MRS-om 2 i HSFI-jem 10, dok istodobno uprava raspolaže informacijama koje bolje odražavaju ekonomsku realnost poslovanja.

Kada se ta dva sustava ne razlikuju jasno, postoji rizik da uprava donosi strateške odluke na temelju informacija koje su primarno dizajnirane za vanjsko izvještavanje, a ne za upravljanje poslovanjem. Suprotno tome, društva koja svjesno razvijaju paralelno financijsko i upravljačko izvještavanje obično brže prepoznaju proizvode koji stvaraju ili gube vrijednost te donose stabilnije odluke o cijenama, portfelju proizvoda i investicijama.

Zaključak: stvarni trošak proizvoda zahtijeva širu perspektivu

Zaključno, činjenica da F&B proizvođači često nemaju potpunu sliku stvarnog troška svojih proizvoda rijetko proizlazi iz nejasnoća u računovodstvenim standardima. Mnogo češće riječ je o ograničenjima internih sustava praćenja i raspodjele troškova te o nedovoljno jasnom razdvajanju financijskog i upravljačkog pogleda na poslovanje. Dok MRS 2 – Zalihe i HSFI 10 – Zalihe osiguravaju temelj za pouzdano financijsko izvještavanje, kvalitetno postavljen sustav upravljačkog izvještavanja omogućuje upravi da razumije stvarnu profitabilnost proizvoda i dugoročnu održivost poslovnog modela u F&B industriji.